Vijesti

U Blatu, na otoku Korčuli sestre Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje su na blagdan Preobraženja Gospodinova, 6. kolovoza 2018. proslavile redovničke svečanosti.
Proslava je započela u 10.00 sati. U ime sestara koje su slavile 50. obljetnicu (s. M. Silvana Milan, s. M. Leonila Fistrić, s. M. Bogdana Perić i s. M. Edita Zeko) riječ zahvale izrekla je s. M. Silvana Milan. Potom je s. M. Emila Barbarić, provincijalna predstojnica, svim sestrama svečaricama izrekla svoju radost, zahvalnost i molitvu za njihovo posvećenje Gospodinu. Nakon toga sestre su se, pjevajući, uputile u procesiji prema svetištu bl. Marije Propetog Isusa Petković gdje je euharistijsko slavlje predvodio p. Mihály Szentmártoni, isusovac. U koncelebraciji su bili svećenici: fra Šimun Romić, don Božo Baničević, don Stipe Kordić i o. Zlatko Žuvela.
U svojoj propovijedi p. Mihály se osvrnuo na blagdan Preobraženja, tj. kako se evanđeoski prizor može shvatiti kao temeljni model našeg kršćanskog bića, a još više, kao osnovni model redovničkog poziva. Događaj Preobraženja naime, može se raščlaniti na pet slika.
 
            »Prva slika: Isus poziva k sebi trojicu od svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana. To znači, da nisu svi učenici mogli biti nazočni, već samo oni koje je Isus izabrao i pozvao. Možemo promisliti, da će točno ova trojica izabranih učenika biti svjedokom Isusove agonije u Maslinskom vrtu.
            Druga slika: Isus ih je odveo na visoko brdo. Ovdje uglavnom mislimo na brdo Tabor, koje doduše nije previsoko, ali je teško pristupačno. Bitno ovdje nije brdo, već činjenica da je Isus na neki način izdvojio ove ljude iz svakodnevnice i odveo ih na usamljeno mjesto, da se tamo mole. Brdo je naime, u Svetom pismu uvijek mjesto molitve i Božje objave. Mojsije je na Sinajskom brdu dobio Deset zapovijedi.
            Treća slika: Isus je tri učenika odveo na brdo zato, da budu sa njime. Središnji lik je ovdje Isus, a ne učenici, koji još ni ne znaju kamo ih Isus vodi i zašto, ali se pouzdaju u njega i slijede ga.
            Četvrta slika: Isus se pred njima na brdu pokazuje u proslavljenom liku. To znači da su učenici ugledali jedno novo lice Isusovo, koje je do tada bilo skriveno od njih.
            Peta slika: Poslije čudesnog prizora, Isus svoje učenike vraća u dolinu, u svakodnevni život.
            Ovih pet slika putokaz su za naš kršćanski i redovnički život.
            Prvi putokaz: I nas je pozvao Isus, kao ona tri izabrana učenika. Biti  redovnica nije samo naša odluka, već je to naš odgovor na Božji poziv. To ima posljedica. Ponekad osjećamo da je izvrsna stvar biti Bogu posvećena osoba. Međutim, pripadnost Isusu ima i svoju cijenu. Ponekad naše zvanje prate i poteškoće. Diskriminiraju nas, ismijavaju nas, drže nas zaostalima. Biti redovnica ne znači samo razumsko prihvaćanje kršćanskih istina, već i povjerenje i ljubav prema Isusu.
            Drugi putokaz: Isus je svoje učenike odveo na visoku goru. Redovnički život stvarno nalikuje na visoku planinu. Isus nas poziva na uzvišene ideale: ljubav prema neprijatelju, bezuvjetno praštanje, velikodušnost, vjernost. Neka nas ne smeta ako nam se ljudi zbog naše vjere i naših uvjerenja rugaju: onaj tko ne vjeruje u Isusa Krista, ionako neće razumjeti zašto se ponašamo ovako ili onako. Mnogi nisu razumjeli svetog Franju Asiškog, koji se odrekavši svega postao Kristov siromah, svetu Majku Tereziju iz Kalkute, koja je prihvatila sudbinu najsiromašnijih, blaženu Majku Mariju Propetog Isusa Petković koja je napustila blagostanje da može služiti siročadi.
            Treći putokaz: Isus je svoje učenike odveo na brdo zato, da budu s njime. Biti s Isusom, to je bit našeg redovništva. U središtu naše vjere stoji Isus, o kome sveti Pavao potreseno svjedoči: „Ljubio me je i predao se zbog mene“. U središtu naših zavjeta, naše molitve i crkvenih obreda stoji Isus.
            Četvrti putokaz: Isus je pokazao svojim učenicima svoje proslavljeno lice. Dinamizam naše kršćanske duhovnosti sastoji se u tome da uvijek iznova otkrijemo nekoje od Isusovih lica, koje nam je trenutačno potrebno: patničko lice kada patimo, milosrdno lice ako nas muči teret grijeha, proslavljeno lice kada osjećamo da se na svijetu raširilo zlo.
            Peti putokaz: Isus vraća svoje učenike u dolinu. Kršćanstvo nije samo vjera blagdana već i vjera svagdašnjice. Redovnici nisu tu da žive mirnim životom, nego da služe ljudima. Našu vjeru živimo uz svagdašnje djelatnosti. Izvana se ni u čemu ne razlikujemo od onih, koji ne vjeruju u Isusa Krista. Ali slično učenicima, s pozivom se u nama dogodila korjenita promjena: vidjeli smo Isusa. Zato naš život dalje ide na kolosijeku ljubavi.
            Preobraženje našeg Gospodina skreće našu pažnju na to, da avantura našeg života nije plod slučajnosti, već nas Bog vodi preko svakojakih životnih iskustava. Na neki način Isus priprema put za predstojeće događaje u našem životu, kao što je pripremio učenike na svoju predstojeću muku. Naša životna iskustva nisu odvojena jedno od drugog, već se ugrađuju u Božji nevidljivi plan o nama koji je protkan njegovom ljubavlju prema nama.
 
Tajna ustrajnosti: vjerovati u mladenačke ideale
 
            Danas slavimo jubilej petero sestra i obnovu zavjeta nekoliko mlađih. U svakom redovničkom pozivu susretne se milost Božja koja poziva, s odgovorom čovjeka koji prihvaća tu milost i živi kroz mnogo godina sve do smrti. Pitamo najprije starije sestre, jubilarke, koja je tajna njihove ustrajnosti u svetom zvanju?
            Na pitanje o tajni ustrajnosti imamo jedan lijepi evanđeoski odgovor: primjer triju svetih mudraca. Ti ljudi su ugledali jednu zvijezdu za koju su vjerovali da je znak novorođenog kralja. Krenuli su za zvijezdom, no kad su stigli u Jeruzalem kralju Herodu, zvijezda je nestala. Možemo si zamisliti da su se ljudi rugali kraljevima, kako su se prevarili, bolje bi bilo da se vrate odakle su došli. Međutim, kad unatoč tome krenuli su dalje, jer su vjerovali u istinitost zvijezde koju su ugledali, zvijezda se ponovo pojavila. Možemo se zamisliti njihovu radost. I stvarno, zvijezda ih je odvela do onoga kog su tražili: do Isusa. Tajna njihove ustrajnosti je bila u tome da su vjerovali u zvijezdu.
            To je tajna i naše ustrajnosti u redovničkom životu. Na početku kad smo krenuli, mi smo ugledali jednu zvijezdu, jedan ideal za koji smo vjerovali da dolazi od dragog Boga. Krenuli smo za tom zvijezdom. Možda je bilo i teških momenata, kad nam se činilo kao da oblaci pokrivaju zvijezdu. Ali smo išli dalje, jer smo vjerovali u zvijezdu svoje mladosti. U jedno nikad ne smijemo sumnjati: u ideale naše mladosti, u prvu ljubav, u prvo oduševljenje, jer tada je govorilo srce, a ne samo um. Pjesnik Kranjčević je rekao teške riječi: „Mrijet ti ćeš kada počneš sam u svoje ideale sumnjati.“
            Sad se obraćamo mlađim sestrama i pitamo njih koja će biti garancija njihove ustrajnosti?
 
Redovnički život: automobil i šofer
 
            Ljudi se često pitaju koja bi mogla biti tajna uspješnog redovničkog zvanja?
            Neki će reći da je tajna ustrajnosti u discipliniranosti života: redovnice ustaju redovito, jedu redovito, idu spavati redovito, imaju popodnevni odmor redovito, idu na šetnju redovito, mole redovito, itd. Neki su to činili pa nisu ustrajali do kraja, a ustrajali su neki koji su živjeli „neuredno“, što zbog posla, što zbog karaktera. Prema ovom prvom mišljenju ustrajnost je sve naše djelo, našeg zalaganja i naših kreposti.          Drugi će reći da je tajna ustrajnosti u poniznosti, u povjerenju u Božju milost. Prema ovom mišljenju ustrajnost je isključivo djelo Božje. Stoji i to, ali dragi Bog hoće i našu suradnju.
            Pa se pitamo, kako naći sklad između ova dva stava? Gledajući unatrag na mojih pedeset i šest godina u Družbi Isusovoj, u meni se stvorila jedna sinteza, koja se ne temelji na nikakvoj svetoj sličici, nego na jednoj vrlo ovozemaljskoj slici: automobil i šofer. Redovnički život je kao voziti automobil. Da bi se dobro vozilo, potrebne se četiri stvari.
            1. Potreban nam je prije svega automobil. - To je dar našeg zvanja. Kad smo stupili u novicijat, Gospodin nam je poklonio krasan automobil. Za vrijeme novicijata učili smo za šofera, bila je to naša autoškola. Na kraju novicijata dobili smo iskaznicu, „šofersku“, kako se to u žargonu zove, dozvolu da znamo i smijemo voziti. Od tada traje naše putovanje. Za sigurnu vožnju potrebne su nam još tri stvari.
            2. Potrebno nam je gorivo. - Automobil treba povremeno napuniti benzinom, inače će stati. Gorivo našeg redovničkog automobila su prije svega sakramenti: sveta ispovijed i sveta pričest. K tomu treba dodati naše svagdanje molitve, a i godišnje duhovne vježbe. Ako nestane tog duhovnog goriva, naš će automobil stati. Možemo domisliti i dalje vožnju: ako se moramo penjati na koju uzvišicu, automobil troši više goriva. To vrijedi i u duhovnom životu: poteškoće se rješavaju dodatnim gorivom što nam ga daje molitva i ostale pobožnosti.
            Bog nam je dao automobil, ali uzdržavati ga moramo sami. Evo jednog primjera, kako je to shvatio jedan dječačić. Pita kateheta malog dječaka na vjeronauku: „Da li bi mi znao reći tko te je stvorio?“ Nakon kratkog razmišljanja mali odgovara: „Mislim da je dio mene stvorio dragi Bog?“ Svećenik se čudi: „Što bi to značilo da je dio tebe stvorio Bog?“. Mali odgovori: „Evo, vidite, velečasni, kad sam se rodio bio sam mali, znači Bog me je stvorio malenim a sad sam velik pa sam sve ostalo morao doraditi sam!“. Primjena: Bog nam je dao automobil, ali mi ga moramo uzdržavati i voziti. Bog nam je dao zvanje, ali mi ga moramo čuvati i produbljivati.
            3. Potrebno nam je povremeno obnoviti vozačku dozvolu. - Ako smo polaganjem prvih zavjeta dobili dozvolu, svaka obnova zavjeta je obnova vozačke. Ali i nakon što smo položili profesiju, moramo znati povremeno obnoviti zavjete, jer oni rastu s nama. Konkretno.
            Zavjet poslušnosti. Kad smo stupili u redovnički život, bili smo mladi a naši poglavari stariji ljudi, iskusni i mudri redovnici, pa smo ih slušali također iz poštovanja. Kako starimo, tako naši poglavari postaju sve mlađi, u jednom momentu oni su naši vršnjaci, a onda mnogo mlađi od nas. A mi ih ipak moramo i hoćemo slušati, ali ne više poslušnošću djeteta, nego odrasle osobe koja shvaća teološke osnove poslušnosti.
            Zavjet čistoće. Kad smo stupili u redovnički život bili smo mladi i svi su naši vršnjaci bili neoženjeni, neudate. Onda prolaze godine, oni imaju već djecu, pa postaju bake i djedovi, a mi smo još uvijek sami. S četrdeset godina celibat se doživljava kao osamljenost osjećaja, sa šezdeset kao osamljenost srca. I mi još uvijek moramo i hoćemo vjerovati da je naš celibat Bogu ugodan dar pa prihvaćamo svoju samoću uvijek u novom svjetlu.
            Zavjet siromaštva. Kad smo bili u novicijatu bili smo mladi, Družba nas je školovala, sve smo dobivali od poglavara. Kasnije, kad redovnik preuzme neki posao, on zarađuje, ali novac nije njegov, pa još više osjeća teret siromaštva: imaš, pa opet nemaš. U novicijatu si bio ovisan, u zreloj dobi si prosjak. I mi još uvijek vjerujemo i hoćemo vjerovati da je siromaštvo takva vrednota koja nas oplemenjuje.
            Evo, to znači povremena obnova vozačke dozvole.
            4. Za sigurnu vožnju potrebno je poštivati saobraćajne znakove. - Neki od ovih znakova su zabrane: ne smiješ ići desno, ne smiješ parkirati, ne smiješ pretjecati. Drugi su naznake obaveznog smjera, dopuštene brzine, udaljenosti od cilja. U redovničkom životu imamo niz takvih znakova. Neki su naznačeni po našim pravilima, drugi se nameću iz naravi našega zvanja. Mi znamo da neke stvari ne smijemo sebi priuštiti, jer će nas odvesti na krivi put, neke stvari ne dolikuju redovniku/redovnici. Ali nisu svi znakovi samo zabrane, mi imamo niz znakova koji nam označavaju ispravan smjer, daju nam sigurnost na putu, npr. naše propisane molitve (Časoslov), naš dnevni red, pa ako hoćemo, i naša uniforma.
            Mi smo još na putu, koji nije uvijek bez opasnosti. Ja putujem već više od pedeset godina, ili bolje rečeno: vozim moj automobil što mi ga je dao dragi Bog, već pedeset godina. Zahvalan sam Bogu da me je čuvao na tom putu po svojim anđelima, dobrim ispovjednicima, duhovnim savjetnicima, mudrim poglavarima, tolerantnoj subraći. Hvala i vama, drage sestre, za ovih nekoliko dana zajedničke vožnje, pa i vama želim još dugo i sretno putovanje, dok ne stignemo do one velike ploče na kraju puta, na kojoj će pisati: „Dobro došli u konačno parkiralište, kući, u lijepi raj!“. Amen.«
Tijekom euharistijskog slavlja sestre privremenih zavjeta, s. M. Marija Oreb, s. M. Danijela Bago, s. M. Zrinka Vuković, s. M. Anamarija Vuković i s. M. Kristina Injić obnovile su zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti u ruke provincijalne predstojnice.
Nakon obreda polaganja redovničkih zavjeta, sestre slavljenice 50 godina zavjeta su pred provincijalnom predstojnicom obnovile svoje predanje Bogu.
Poslije euharistijskog slavlja s. M. Emila Barbarić zahvalila je predvoditelju euharistijskog slavlja, svećenicima, sestrama, roditeljima, rodbini i prijateljima sestara svečarica. Pozvala je na proslavu, koja se nastavila za obiteljskim stolom.