Budi volja Tvoja!
U Rimu, 22. veljače 2017.
U Rimu, 22. veljače 2017.
OKRUŽNICA ZA KORIZMU I DAN DRUŽBE
Duh tada odvede Isusa u pustinju…Mt 4,1
Duh tada odvede Isusa u pustinju…Mt 4,1
Drage provincijske i mjesne predstojnice, drage sestre i pripravnice u Družbi!
U Gospodinu vas pozdravljam, želeći vam Mir i Dobro, u punini Očeve ljubavi, u kojoj ulazimo u Korizmu, u vrijeme kušnje, pokore i sabranosti.
Kad govorimo o Korizmi obično mislimo na post? Svakako, post u različitim nijansama, ali zar Korizma nije i nešto dublje? Zar ne nosi u sebi želju za čišćenjem, pospremanjem svoje duše. Nije bez simbolike to što je Korizma na početku proljeća. Biblija uspoređuje čovjeka sa stablom, zasađenim od Boga (usp. Jer17, 8; Ps 1,39). A snaga stabla nije u krošnji, već u korijenu, tako i čovjekova snaga nije u njemu, već u Bogu. Kod stabla se očituje u plodu, kod čovjeka u djelima njegovim. Ovo je vrijeme rezanja neplodnih i suhih grana, inače će rod biti slab. Za nas je to odricanje od zloga, od njegova puta, od loših navika, da ne bi isklijale zle mladice i ostale neplodne. Stoga je potrebno u vrtu duše spaliti sve nevaljalo i staro i pripremiti plodno tlo za novo sjeme. Sjeme je Riječ Božja, koja nam svakodnevno daruje život novi, posve drugačiji od naših uljuljanih i opetovanih dana.
Korizma u Bibliji ima simbolično značenje. Četrdeset je dana Mojsije boravio na Sinaju prije nego je primio Deset Božjih zapovijedi. Četrdeset godina je išao Izraelski narod kroz pustinju da bi mogao ući u obećanu zemlju. Četrdeset je dana išao Ilija do gore Horeba gdje mu se Jahve objavljuje u šapatu lahora. Četrdeset je dana Isus postio da bi se pripremio za javni nastup i pobijedio tri napasti, tri temeljna nagona ljudskoga života: požudu tijela, očiju i oholost života.
Evanđelje prve korizmene nedjelje (Mt 4, 1-11) donosi nam Isusovu kušnju, kojom je obilježena cijela ljudska povijest. Kao da s njime započinje umiranje starog čovjeka i rađanje novog. Kako danas čitati Isusove kušnje i pustinju? U pustinji se otkriva Boga, ali se doživljava i sotonska kušnja. U pustinji se posti i sanja o svečanoj gozbi (usp. Br 11,4; Izl 16,3). U pustinji Bog objavljuje svoju prisutnost.
Znamo iz mnoštva pouka kako je za našu blaženu Majku Utemeljiteljicu korizmeno vrijeme bilo sveto. Ona i nas priprema riječima: “Ako smo prave kćeri Očeve i kćeri našeg sv. oca Franje, moramo nasljedovati i ljubiti muku Gospodina našega, njegovu smrt na križu i njegove rane kako je to činio naš serafski Otac. Preporučam vam ove svete dane pokoru i mrtvenje (P,III/78). Zna da bez pokore i kušnje nema novog rađanja. A, novo rađanje ne događa se bez nas, već s našim nastojanjem i našim pristankom. Razmišljanje o tri Isusove kušnje u pustinji traži od nas da s kajanjem prepoznamo trenutke u životu kada smo svjetovnim sadržajima i mjerilima hranile svoju dušu više nego evanđeoskim vrijednostima i Riječju Božjom. Isus napasniku ne dopušta vodstvo, već mu odgovara riječima Svetoga pisma. Isusu je Riječ u srcu i na usnama, On je Riječ! Njegovi kratki odgovori bili su jako djelotvorni. Stoga, potrebno se preispitati u ovome svetom vremenu o riječima kojima ja hranim svoj svakodnevni život? Možemo li trima napastima svojih kušnji odgovoriti radosnim življenjem triju redovničkih zavjeta, za koje smo se odlučile u svom mladenačkom žaru? Prisjećanjem na te dane entuzijazma, mogu li ponovo živjeti radosno svoje ideale?
Naš Bogu posvećeni život u Crkvi i Družbi ne smije biti neplodan. Mora dati plod dobrih djela. Ako i za koga, onda je za nas obraćenje pitanje života i smrti. A najčešće mjesto u kojem se ono događa je upravo pustinja. Znamo da nije lako povući se u pustinju. Teško je ostati sama s bezdanom čežnje u sebi koja vapi za puninom. Nemila je pustinja, kad nas pritisnu zbunjenost i slabost, kad ne vidimo blago lice ili ispruženu ruku za zajednički hod. Često daleko i od najbližih, pa i onih koji su nam posve blizu. To je samoća u kojoj se čuju mnogi glasovi, a samo se jedan treba slijedi. Počinje vodstvo Duha Svetoga, kojemu se i sam Gospodin prepustio u pustinji. Stoga je Korizma, drage sestre, vrijeme Duha.
Imamo primjere. Prva koja je u duhu živjela i vjerom prihvaćala neizvjesnosti i kušnje, poslušna Riječi, bila je blažena Djevica Marija. Imala je povjerenja, bez da je razumjela posljedice riječi „Neka mi bude.“ Anđelovim navještenjem postala je suotkupiteljica našega spasenja i majkom Sina Božjega. Tom vjerom nadahnuta i naša blažena Majka prihvaća izazov - kušnju ostanka u svome Blatu, kojom ju je Gospodin nagradio darom nove hrvatske franjevačke Družbe. Zato na blagdan Blagovijesti, molitvenim razmišljanjem srca i u srcu, slavimo Dan Družbe, zahvaljujući Gospodinu, blaženoj Majci Mariji Propetoga i prvim svetim sestrama, moleći ih za naše vjerno služenje Bogu, Crkvi i Družbinoj karizmi. Neka nas u tome nadahnjuju i ove Majčine riječi: „Kćeri moje, kako je velik dan utjelovljenja Sina Božjega. S dubokim poštovanjem i poklonom pozdravljamo Presveto Trojstvo i Utjelovljenu Riječ. Na ovaj sveti dan Bog je htio da se utjelovi i ova mala Družba, da u njoj kao u Betaniji nađe mjesto svoje utjehe… Naša draga Družba djelo je dobroga Boga koji zahtijeva da ga upoznamo i ljubimo, čineći djela milosrđa. Sjetimo se svih živih i mrtvih sestara, koliko su se žrtvovale za Družbu. I vi se za nju žrtvujte i za spasenje duša“ (P, III/92; P, V/139).
Drage sestre, još traje i naša Blagovijest…Gospodin nas slabe svaki dan pozdravlja i traži, šalje nam anđele, pohađa svojom Riječju, daje nam svoje Tijelo i obećava pomoć i vodstvo Duha Svetoga. Samo je potrebno otkriti ljepotu šutnje, u kojoj je Gospodin najglasniji, čuti Njegov pohod, poziv na pokoru i sabranost. Tada će i korizmeni plodovi biti očiti među nama. Stoga nam molim plodonosnu Korizmu i čestitam Dan drage Družbe, uz srdačne sestrinske pozdrave svakoj pojedinoj, Vaša u Gospodinu
Kad govorimo o Korizmi obično mislimo na post? Svakako, post u različitim nijansama, ali zar Korizma nije i nešto dublje? Zar ne nosi u sebi želju za čišćenjem, pospremanjem svoje duše. Nije bez simbolike to što je Korizma na početku proljeća. Biblija uspoređuje čovjeka sa stablom, zasađenim od Boga (usp. Jer17, 8; Ps 1,39). A snaga stabla nije u krošnji, već u korijenu, tako i čovjekova snaga nije u njemu, već u Bogu. Kod stabla se očituje u plodu, kod čovjeka u djelima njegovim. Ovo je vrijeme rezanja neplodnih i suhih grana, inače će rod biti slab. Za nas je to odricanje od zloga, od njegova puta, od loših navika, da ne bi isklijale zle mladice i ostale neplodne. Stoga je potrebno u vrtu duše spaliti sve nevaljalo i staro i pripremiti plodno tlo za novo sjeme. Sjeme je Riječ Božja, koja nam svakodnevno daruje život novi, posve drugačiji od naših uljuljanih i opetovanih dana.
Korizma u Bibliji ima simbolično značenje. Četrdeset je dana Mojsije boravio na Sinaju prije nego je primio Deset Božjih zapovijedi. Četrdeset godina je išao Izraelski narod kroz pustinju da bi mogao ući u obećanu zemlju. Četrdeset je dana išao Ilija do gore Horeba gdje mu se Jahve objavljuje u šapatu lahora. Četrdeset je dana Isus postio da bi se pripremio za javni nastup i pobijedio tri napasti, tri temeljna nagona ljudskoga života: požudu tijela, očiju i oholost života.
Evanđelje prve korizmene nedjelje (Mt 4, 1-11) donosi nam Isusovu kušnju, kojom je obilježena cijela ljudska povijest. Kao da s njime započinje umiranje starog čovjeka i rađanje novog. Kako danas čitati Isusove kušnje i pustinju? U pustinji se otkriva Boga, ali se doživljava i sotonska kušnja. U pustinji se posti i sanja o svečanoj gozbi (usp. Br 11,4; Izl 16,3). U pustinji Bog objavljuje svoju prisutnost.
Znamo iz mnoštva pouka kako je za našu blaženu Majku Utemeljiteljicu korizmeno vrijeme bilo sveto. Ona i nas priprema riječima: “Ako smo prave kćeri Očeve i kćeri našeg sv. oca Franje, moramo nasljedovati i ljubiti muku Gospodina našega, njegovu smrt na križu i njegove rane kako je to činio naš serafski Otac. Preporučam vam ove svete dane pokoru i mrtvenje (P,III/78). Zna da bez pokore i kušnje nema novog rađanja. A, novo rađanje ne događa se bez nas, već s našim nastojanjem i našim pristankom. Razmišljanje o tri Isusove kušnje u pustinji traži od nas da s kajanjem prepoznamo trenutke u životu kada smo svjetovnim sadržajima i mjerilima hranile svoju dušu više nego evanđeoskim vrijednostima i Riječju Božjom. Isus napasniku ne dopušta vodstvo, već mu odgovara riječima Svetoga pisma. Isusu je Riječ u srcu i na usnama, On je Riječ! Njegovi kratki odgovori bili su jako djelotvorni. Stoga, potrebno se preispitati u ovome svetom vremenu o riječima kojima ja hranim svoj svakodnevni život? Možemo li trima napastima svojih kušnji odgovoriti radosnim življenjem triju redovničkih zavjeta, za koje smo se odlučile u svom mladenačkom žaru? Prisjećanjem na te dane entuzijazma, mogu li ponovo živjeti radosno svoje ideale?
Naš Bogu posvećeni život u Crkvi i Družbi ne smije biti neplodan. Mora dati plod dobrih djela. Ako i za koga, onda je za nas obraćenje pitanje života i smrti. A najčešće mjesto u kojem se ono događa je upravo pustinja. Znamo da nije lako povući se u pustinju. Teško je ostati sama s bezdanom čežnje u sebi koja vapi za puninom. Nemila je pustinja, kad nas pritisnu zbunjenost i slabost, kad ne vidimo blago lice ili ispruženu ruku za zajednički hod. Često daleko i od najbližih, pa i onih koji su nam posve blizu. To je samoća u kojoj se čuju mnogi glasovi, a samo se jedan treba slijedi. Počinje vodstvo Duha Svetoga, kojemu se i sam Gospodin prepustio u pustinji. Stoga je Korizma, drage sestre, vrijeme Duha.
Imamo primjere. Prva koja je u duhu živjela i vjerom prihvaćala neizvjesnosti i kušnje, poslušna Riječi, bila je blažena Djevica Marija. Imala je povjerenja, bez da je razumjela posljedice riječi „Neka mi bude.“ Anđelovim navještenjem postala je suotkupiteljica našega spasenja i majkom Sina Božjega. Tom vjerom nadahnuta i naša blažena Majka prihvaća izazov - kušnju ostanka u svome Blatu, kojom ju je Gospodin nagradio darom nove hrvatske franjevačke Družbe. Zato na blagdan Blagovijesti, molitvenim razmišljanjem srca i u srcu, slavimo Dan Družbe, zahvaljujući Gospodinu, blaženoj Majci Mariji Propetoga i prvim svetim sestrama, moleći ih za naše vjerno služenje Bogu, Crkvi i Družbinoj karizmi. Neka nas u tome nadahnjuju i ove Majčine riječi: „Kćeri moje, kako je velik dan utjelovljenja Sina Božjega. S dubokim poštovanjem i poklonom pozdravljamo Presveto Trojstvo i Utjelovljenu Riječ. Na ovaj sveti dan Bog je htio da se utjelovi i ova mala Družba, da u njoj kao u Betaniji nađe mjesto svoje utjehe… Naša draga Družba djelo je dobroga Boga koji zahtijeva da ga upoznamo i ljubimo, čineći djela milosrđa. Sjetimo se svih živih i mrtvih sestara, koliko su se žrtvovale za Družbu. I vi se za nju žrtvujte i za spasenje duša“ (P, III/92; P, V/139).
Drage sestre, još traje i naša Blagovijest…Gospodin nas slabe svaki dan pozdravlja i traži, šalje nam anđele, pohađa svojom Riječju, daje nam svoje Tijelo i obećava pomoć i vodstvo Duha Svetoga. Samo je potrebno otkriti ljepotu šutnje, u kojoj je Gospodin najglasniji, čuti Njegov pohod, poziv na pokoru i sabranost. Tada će i korizmeni plodovi biti očiti među nama. Stoga nam molim plodonosnu Korizmu i čestitam Dan drage Družbe, uz srdačne sestrinske pozdrave svakoj pojedinoj, Vaša u Gospodinu
s. M. Vianeja Kustura
Vrhovna zamjenica
Vrhovna zamjenica
Podijelite ovaj članak